Intervju
Belma Bećirbašić, dobitnica nagrade Amnesty international Media Award 2003.

Nagrada kao motivacija

Faruk Boric

-Vec je prosla euforija zbog nagrade Amnesty internationala. Možeš li danas rezimirati utiske, kada su se prve emocije stišale?

Nagrada je bila potpuno neocekivana, kada radite na clanku priznanje za vaš rad i trud je vjerovatno na zadnjem mjestu, na nešto slicno i ne pomišljate pogotovo kada ste mlad novinar i kada ste tek u fazi probijanja i na neki nacin usavršavanja profesije kojom se bavite. Bila sam jako iznenadena, zadovoljna naravno, i sama nominacija me je mnogo potresla a da ne govorimo o finalnom rezultatu. Iako je to vec sada stvar prošlosti, nagrada je bila veliki podsticaj za mene pogotovo što je došla u trenutku kada sam postajala skeptik i kada su se neki ideali lagano poceli rušiti s obzirom na kriticno i mizerno stanje bh novinarstva i uopce sumnjive uloge novinara u pozitivnom rješavanju društvenih problema. Zapravo može se reci da je došla «u pravo vrijeme», i oživjela moj entuzijazam. Mnogi su mi nakon nagrade rekli «whaou, tvoja karijera je sada na vrhuncu, ili ti se vec završila svoju karijeru s ovim». Greška, zapravo ovo je samo motivacija za daljnji trud jer sada je sve do mene, da li cu iskoristiti ovaj uspjeh i krenuti u pravom smjeru ili ne.

-Najmladi si dobitnik ove nagrade u povijesti - kakav je osjecaj biti mlad novinar sa europskim uspjehom?

Osjecaj je zaista nevjerovatan i kao što sam vec rekla potpuno neocekivan, s obzirom da su ne samo kod nas vec i u razvijenijim društvima, mladi ipak ugrožena društvena kategorija. Ne treba ipak zaboraviti da je clanak dobio nagradu a ne ja, ali samim tim što sam ja kao autorica teksta vrlo mlada, govori o tome kako treba dati definitivno više prostora mladim ljudima jer mi kao jedna nova generacija imamo potrebni elan da mijenjamo buducnost našeg društva jer je to NA[A buducnost. Drugo, kompleks prošlosti koji ovdje ocigledno koci svaki napredak u velikoj mjeri je manje zastupljen kod mladih ljudi što je vec samo po sebi jedan veliki adut. Progres mora biti efikasniji od tradicije. To je posebno bitno za domace novinarstvo koje je na rubu eticke i moralne propasti a kojim vlada garnitura starijih generacija koja s obzirom na jako iskustvo cenzure i autocenzure javne rijeci nije po mom mišljenju sposobna da se izdigne nad prošlim vremenom i prihvati nove medijske kodove. Kada pomislim na onaj stari aforizam da su mediji ogledalo društva, onda se stvarno zaprepastim izgledom našeg društva.

-Kako je došlo do ideje da napraviš pricu o silovanim ženama?

Ideja price je potekla od Iwpr, Instituta za ratno i mirnodopsko izvještavanje, koji pored Balkana, ima sjedište na bliskom istoku, Iraku, Afganistana i drugim kriznim podrucjima. Dakle to je radeno u suradnji sa Start magazinom. Na neki nacin, oni i jesu išli svjesno na to da izaberu redakciju gdje rade iskljucivo mladi novinari poput Starta. Naravno, ja sam odmah prihvatila rad na toj temi, s obzirom da sam se i prije interesovala za tu problematiku i da sam vec radila na pricama koje su doticale ugroženu poziciju žena u društvu.

- Kako je tekla realizacija, koliko si radila na prici?

Pricu smo radili puna dva mjeseca i ta vremenska privilegija je vjerovatno jedan od aduta uspješnog rezultata clanka. Zapravo jedan od velikih prroblema domaceg novinarstva jeste upravo nedovoljna posvecenost temama i nedostatak vremena. Vi ne možete pretendovati ozbiljnost clanka ako ste ga shvatili samo kao potrebu da «popunite stranice novine», «šokirate javnost» ili «ostvarite prodaju». Nažalost to je sve više i više realnost naših medija, koji zaboravljaju na prioritete prema svojoj publici. Osim toga, redakcije cesto nemaju dovoljno ljudi niti dovoljno novca kako bi uložili u jedna istinski istraživacki rad. Zato je u BiH, istraživacko novinarstvo, kao novinarstvo par excellance gotovo nepoznat pojam. Nagradeni clanak je imao finansijku podlogu, što je, priznajem, bila jedna od motivacija za ozbiljnu posvecenost ovoj temi. Zahvaljujuci tome, imali smo mogucnost da tragamo za potrebnim informacijama i van Bosne i Hercegovine što je nekada prakticno nemoguce kada iza vas stoji samo redakcija, koja ima mali budžet i nemogucnost da vam obezbijedi sva moguca sredstva koje zahtijevaju odredena istraživanja.

- Sa kojim problemima ste se susretali tokom rada na prici?

Bilo je velikih prepreka od pocetka rada, samim tim što je tema bila put u nepoznato, s obzirom da na toj prici niko do tada nije radio i što su izvori informacija bili vrlo suženi. Na neki nacin, to je bio i znacajan izazov, jer smo bili svjesni da je to bilo otopljavanje velike sante leda… Medjutim, nailazili smo na zatvorena vrata koliko institucija toliko i pojedinih vladinih organizacija koje su se jedine i bavile tom problematikom. Jasno je da naše društvo još nije spremno da se suoci sa nekim faktima i otvoreno govori o nepravdi koja je zatekla te žene, kao jednu od najugroženijih kategorija rata. S druge strane, rijetke su one koje žele javno da progovore o proživljenoj torturi, tako da je stupanje u kontakt sa njima bio zamalo Sizifov posao.

- Spominjala si nedostatak reakcija neposredno nakon objavljivanja ovog clanka prošle godine. Koliko su se stvari promijenile nakon nagrade?

Da, nevjerovatno je da clanak došao u fokus aktuelnosti iskljucivo zahvaljujuci nagradi. Zapravo, to više nije ni zacudujuce, jer se to dešava sa bilo kojim, hajmo reci domacim proizvodom koji tek nakon što je priznat u svijetu, privuce pažnju i kod nas. To je zapravo razocaravajuce, pogotovo kada pomislite koliko je još vrijednih projekata uradeno ovdje a da niko ni pojma nema o tome, jer ne nalazimo shodno da sami vrednujemo naš kvalitet. Ono što je meni bilo još šokantnije je da ovaj clanak nije bio nikakav projekat, vec naša stvarnost, naša istina koju sami ne znamo da prepoznamo i da nam trebaju oci svijeta da bi pogledali u sopstveno ogledalo. To vam sve govori o tome koliko smo sposobni i zreli da se snosimo sa nekim bitnim cinjenicama koje sacinjavaju našu realnost. Ali eto, sada je najbitnije da je ako ništa ta nagrada uspjela da nanovo plasira zaboravljenu istinu o silovanim ženama u javnost. Po prvi put, pocelo je da se polemiše na državnom nivou o statusu tih žena, i cak je pokrenuta inicijativa u Parlamentu o zakonskom aktu koji bi garantirao prava žena, žrtava seksualne torture, te njihovih porodica.

- Koliko su danas novinari zreli, sposobni i voljni da se bave ovakvim, ozbiljnim i teškim istraživackim temama, mislim na BiH?

Kao što sam vec rekla, istraživacko novinarstvo skoro i da ne postoji na domacoj medijskoj sceni. Osim finansijskih poteškoca, nisam sigurna ni koliko postoji zrelost da se bavimo argumentovano nekim kriticnim pitanjima naše sredine. Istraživacko novinarstvo je novinarstvo koje studioznim i objektivnim radom traga za istinom. Medjutim, kod nas se novinari ponajmanje bave istinom i cinjenicama. Uglavnom se tu radi o zastupanju svacijih interesa, o nametanju stavova, a ne informisanju, o bavljenju trivijalnim pitanjima, umjesto rješavanju bitnih društvenih problemtika, zapravo radi se o svemu, a skoro nikako o novinarstvu… Umjesto da budu zastupnici gradanskih interesa i istine, novinari su sve više demagozi i portparoli politickih ideologija.
Sa neke strane, nije se ništa bitno promijenilo od socijalistickog perioda kada je propaganda i autocenzura vladala bh. medijskom scenom. A tada je, istraživacko novinarstvo definitivno bio nepoznat pojam. ^injenica da su danas skoro jedni te isti ljudi na celu redakcija, dovoljno vam govori o stanju naših medija. Medjutim, ja istinski vjerujem u mlade generacije uopšte pa tako i novinara i mislim da ce vremenom zaživjeti i ozbiljno bavljenje društevnim problemima.

- Koliko formalna naobrazba može osposobiti novinare za bavljenje ovakvim istraživackim novinarstvom, a koliko je stvar iskustva?

Iskustvo je daleko potrebnije od bilo kakve formalne edukacije novinara. Mislim da je to slucaj za bilo koju drugu profesiju, pa iako je novinarstvo mnogo više od puke profesije. Medjutim, ja sam ipak naklonjena osnovnom sticanju znanja u toj oblasti jer je to jedan vrlo odgovoran posao kojeg jednostavno ne može svako obavljati. Kod nas je vrlo malo obrazovanih novinara i posljedica toga je primjetna s obzirom na mizerno stanje našeg novinarstva. Nije dovoljan samo talent, potrebno je poznavati neka opca medijska kretanja, biti svjestan eticnosti i osnovnih principa objektivnosti. Iskustvo je samo nadopunavanje.

- Kao ženi, kako ti je bilo raditi temu o silovanim ženama: da li je to što si žena prednost ili remetilacki faktor u ovakvim temama?

I jedno i drugo. Prije svega, mislim da sa žrtvama seksualne torture treba da rade iskljucivo žene-novinari. Bez obzira što sam imala moralnih poteškoca da se suocim face to face sa njima, ipak je potrebna doza ženskog senzibiliteta u komunikaciji sa silovanim ženama.
Vrlo je teško pozicionirati sebe kao novinara u jednoj takvoj situaciji. Vaši profesionalni kriteriji se malo gube u svemu tome, jer pred njima niste više novinar vec samo covjek. Ja sam u to vrijeme mnogo preispitivala svoje licne stavove i emocije, s obzirom da sam bila jako osjetljiva na pricu tih žena, samim tim što sam i ja sama žena, i bilo je zaista teško naci balans izmedu privatnog i profesionalnog. Ipak, mislim da su to problemi sa kojima se novinari cesto susrecu u svom radu i to je jedno od tih vjecitih upitnika o granici izmedju subjektivnog i objektivnog, koja je vrlo vrlo tanka.

- Najavljivala si nastavak istraživanja: kako napreduje?

Da, nastavila sam da radim na tome, pogotovo što mislim da jedan istinski istraživacki rad na ovako osjetljivu temu zahtijeva seriju clanaka a možda i višegodišnju posvecenost ovakvoj problematici.
Dakle, ok, clanak je dobio nagradu, ali se i dalje ništa nije konkretno izmijenilo za one kojima je posvecen ovaj clanak. Ovo je na neki nacin samo pocetak, zagrebali smo površinu ali sada treba kopati još dublje. Mislim da nije samo na nama da nastavimo govoriti o tome, vec bi se i ostali novinari trebali ukljuciti u daljnje istraživanje. žalosno je bilo vidjeti da pojedini mediji, poput Dnevnog Avaza, Dana i Slobodne Bosne, nisu našli za shodno da objave bilo kakvu informaciju o nagradi. To je cista profesionalna sujeta i to i jeste veliki problem našeg društva, što želimo svi pojedinacne zasluge za stvari koje se ne ticu samo pojedinaca nego svih nas, odnosno kompletnog društva. Moramo shvatiti da živimo u istoj državi i da dijelimo istu stvarnost i da samo zajednickim naporom možemo ici naprijed.
Ja sam dakle nastavila da radim na toj prici, medjutim, sada iz jednog drugacijeg ugla koji više govori o politickoj odgovornosti naših institucija. Dakle, sada se postavlja pitanja o sudbini djece rodjene silovanjem, i sumnjivoj ulozi tadašnje vlade u njihovom zbrinjavanju. Podaci govore o tome da je bilo mnogo takve djece, medjutim cini se kao da su nestala. Sve je vrlo komplikovano i to je jedan zacarani krug koji cemo istraživanjem pokušati da rasvijetlimo. Rezultat cete, nadam se, vidjeti tokom narednih mjeseci.

- Koliko su ti vladine i nevladine organizacije pomogle u prikupljanju informacija za ovu temu?

Prije svega, moram vam reci jednu užasnu istinu, a to je da se vladine organizacije nisu nikada bavile problemom silovanih žena! Dakle, da nije bilo volje i napora od strane nevladinih organizacija i pojedinih humanitaraca, silovane žene ni do dan danas ne bi primile bilo kakvu rehabilitacionu pomoc. Zamislite samo kako se one, nakon svega što su preživjele, osjecaju u jednom takvom ambijentu i društvu koje ih potpuno marginilizira i negira njihova prava kao žrtava rata!

- Uspjela si mlada. Opšte pitanje: imaju li mladi šansu da svojim znanjem uspiju u našem društvu, ovakvom kakvo jeste?

Iako je apaticnost postala neka vrsta generacijskog obilježja mladih, mislim da apsolutno ima veliki broj perspektivnih mladih ljudi, ljudi koji imaju volju i odgovarajuce znanje da rade na razvoju našeg društva. Medjutim, sve zavisi koliko prostora im dozvoljava to isto društvo da izraze svoje ambicije i kreativnost. Politicari kažu: «nemojte ici», «ok super, dajte nam povoda da ostanemo».
U biti, ja podržavam sve mlade koji žele da odu, ne zamjeram im, jer situacija je takva da su ugroženi u svakom smislu, koliko ekonomskom toliko i kulturološkom, ipak, mislim da je bolje za one koji nemaju tu mogucnost, da se konacno dignu iz svoje letargije. Jer znate situacija je takva da vas niko nece vuci za rukav da radite, vec vi sami morate da kucate na vrata, da tražite, da napravite sebi zdravije okruženje, da se borite do maksimuma. Mislim, cesto mladi kažu «što bih se ja borio za ovu državu, šta imam od toga?». Eh, problem je u tome što «se ne boriš za ovu državu, vec za sebe i ljepšu sutrašnjicu».

- Vidiš li sebe u BiH?

Vidim još neko vrijeme. Iako sam samovoljno odlucila da radim u ovoj zemlji, priznajem da sam i ja cesto na rubu strpljenja. Iako sam svjesna da nema spektakla u ovome što radim i da ce rezultati mog angažovanja u nekim pitanjima biti primjetni tek nakon dugo vremena, ipak, ne krijem da si i ja postavljam pitanja o smislu svega ovoga. Medjutim, želim da živim i pišem ovdje još odredeno vrijeme, i ako odem, to ce biti više jer želim da se okušam i negdje drugo. Na neki nacin ova zemlja ce uvijek biti moja baza jer je volim, ali otici negdje drugo je isto veliki izazov.

- Gdje je novinarstvo u (zapadnoj) Europi a gdje u BiH?

Po meni domace i strano novinarstvo je aposlutno neuporedivo. To je jedna tema o kojoj ne možemo sada razgovarati jer to zahtijeva mnogo više prostora i refleksije nego što nam ovaj intervju dopušta. Mnogi razlozi uticu na ogromne razlike izmedju novinarstva u razvijenijim zemljama u Evropi i u zemljama u fazi razvoja kao što je naša. Ekonomski aspekat je onaj faktor koji najviše koci kvalitet naših medija. Mediji se hrane putem reklama a reklame placaju bogata preduzeca, a bogata preduzeca su održiva samo u zemljama sa jakom ekonomskom osnovom.
Na zapadu, vi imate cijele konglomerate koji stoje iza medija, to su ekonomski giganti sposobni da pruže sva potrebna sredstva neophodna za ozbiljan i kvalitetan rad koliko redakcije toliko i novinara.
Naravno, to je i mac sa dvije oštrice, s obzirom da su uticaji na medije od strane ekonomske elite vrlo snažni pa i možda, na jedan manje vidljiv nacin, veci nego kod nas. Medjutim, razlika je i u tome što u razvijenim zemljama Evrope, imate vrlo uticajno kriticko javno mijenje, dok kod nas javno mijenje fakticki i ne postoji. Oni imaju veliku tradiciju slobode novinarstva, zakona koji uistinu štite pravo novinara na informiranje javnosti i tako dalje, dok smo mi tek nakon pet decenija dobili slobodu govora koju smo eto odmah zloupotrijebili. Dakle, BiH ce trebati još dugo, dugo vremena da se približi a kamoli usvoji neke evropske medijske parametre.

- Koliko je cinjenica da si dobila nagradu promijenila tvoj novinarski anganžman?

Promijenila ga je dosta, u smislu da sam dobila mnnogo ponuda posebno od stranih medija. Iskustveno, a Boga mi i finansijski, to je veliki napredak. Meni je bitno da objavljujem u lokalnim medijima, jer su teme takve da se obracam našoj javnosti a ne stranoj, ali znate, radi se o tome, da vrijeme entuzijazma brzo prode i da vam postane vrlo bitan finansijski aspekat a i sami znate kakva je situacija u domacim medijima što se tice toga. Kada raspolažete malim novcanim sredstvima i kada niste sigurni hoce li vaš trud i rad biti isplacen ili ne, mnogo ste manje motivisani i da radite. Novinarstvo je jedna vrlo nezahvalna profesija i iako vam je rezultat bitan, s vremenom vam postaje još bitnije možete li preživjeti sa tim ili ne. A ja ne želim da preživljavam, želim da živim.