Prava žena
Kako je biti žena u Afganistanu i Iranu?

Muhamed Mujakić

Prava žena su u svijetu različito tretirana, u raznim društvenim epohama i raznim sredinama. Tako možemo razmatraiti prava žena u srednjem vijeku, u feudalnom sistemu, kao i u modernom kapitalističkom sistemu. Pošto se govori o kršenju ljudskih prava - u našem slučaju, prava žena radi se o jednoj veoma interesantnoj, važnoj i aktualnoj temi. Sigurno da su žene, da bi se izborile za svoja današnja moderna prava prolazile kroz cijelu evoluciju razvoja svojih prava i sloboda.
U tom kontekstu mozemo posmatrati razvoj prava žene u srednovjekovnoj i novovjekovnoj Evropi - doba inkvizicije i globalnog protjerivanja žena gdje je
crkva tvrdila da su "žene vjestice" i gdje nije bilo ni govora o ma kakvim ženskim pravima. Dugo se u ovakvom evropocentričnom mišljenju uzimao stav da žene imaju samo obaveze, a ne i prava. U novije vrijeme, na istoku, u pojedinim zemljma poput Afganistana ili Irana evidentna su ograničenja prava i sloboda ženama, u tom kontekstu ćemo razmotriti ove fenomene.

Talibanski režim i prava žena

Forme i stepen povrede ljudskih prava različiti su u različitim državama. Neke države krše gotovo sve norme ljuskih prava koje su definirane u Deklaraciji o ljudskim pravima 1948. godine. Na primjeru Afganistana ova će nam tvrdnja biti jasnija: Od pobjede ultraislamski orijentiranih Talibana 1996. godine sistematski se provodi potpuno uklanjanje žena iz javnog života i oduzimanje njihovih prava. Ovo se veže uz "vehabističku"koncepciju koja se poistovjećuje sa Islamom i negativnim konotacijama da se u islamu krše prava žena što je daleko od istine. U
slučaju Afganistana i Talibana radi se o pogrešnim interpretacijama vjerskih običaja i tradicija. Politika novih vlastodržaca masivno ograničava život žena i devojčica: žene smiju napustati kuću samo uz pratnju bližeg srodnika muškog spola. Izvan kuće moraju nostiti Burqa, dakle moraju biti potpuno pokrivene uključujući i lice. Žene ne smiju raditi. Sve učiteljice i službenice morale su ostaviti posao. Više puta je pokušavano spriječavanje medicinskog osoblja u obavljanju zadataka. To za žene u Afganistanu znači uskraćivanje lječničke skrbi, jer se žene mogu liječiti samo kod žena ljekara. Žene i djevojčice ne smiju učiti. [kole za djevojčice su zatvorene, a zabranjeno im je i poha|anje univerziteta. Žene više ne smiju prati svoj veš na potocima i na javnim mjestima. Javna kupatila, tradicionalni hamami, zatvorena su za žene. Slušanje muzike, pjevanje, plesanje, fotografisanje, odlazak u kino, televizija, čak i igranje šaha, sve to je zabranjenjo! Na prozore u prizemlju i na prvom spratu uvijek moraju biti navučene zavjese. Žene pri hodu ne smiju praviti buku svojim potpeticama i ne smiju nositi bijele čarape. Svoju politiku spolnog apartheida Talibani provode svom silom. Postoje mnogobrojni izvjestaji prema kojima su žene bile pretučene, kažnjavane ili zlostavljane jer su se ogriješile o pravila. Priča se da je jednoj mladoj ženi čak odsječen prst jer su joj nokti bili nalakirani. U najgorem slučaju ženama prijeti smrtna kazna kamenovanjem, te postoje neki slučajevi koji potkrepljuju upravo ovu tvrdnju u kojima su žene zbog navodnog preljubnistva kamenovane do smrti. Rat koji je trajao gotovo 20 godina ženama je donio mnogo jada. Kao dio civilnog stanovništva one su iznjele veliki teret u toku oružanih sukoba. Bez izuzetaka sve zaraćene strane načinile su mnogo kršenja ljudskih prava i to bas nad zenama: one su protjerane, silovane, ubijane, otimane, prisiljavane na brak i prostćtuciću.
Nakon sloma talibanskog sistema za o~ekivati je da }e se situacija na ovom planu popraviti, odnosno da }e prava žene biti dovedena na malo ve}i nivo.

Ženska prava u Iranu - pomaci i razvoj ženskih prava

Prava žena dozivjela su jos jednu mini ekspanziju ovog mjeseca: naime, u Iranu je žena prvi put dobila posao voza~a autobusa. Ovo možda izgleda kao mali korak, ali je u kontekstu kulture u kojoj muškarci i žene žive i gdje je ~ak i minimalna promena veoma zna~ajna. Zasigurno je da su u kontekstu ovog primjera vidljiva napredovanja u razvoju ženskih prava jer je malo slu~ajeva da u Zapadnoj Evropi žene obavljaju ovaj i sli~ne poslove. Naime, ho}u da kažem da skoro u cjelom svijetu postoji "blaga" diskriminacija žena u odnosu na neka zanimanja, za koja postoji uopšten stav da su ona isklju~ivo "rezervisana" za muškarce. Žena po imenu Masoumeh Bolaghi, po obrazovanju medicinska sestra, sada vozi me|ugradsku liniju na relaciji Tehran -Karaj. Zapadni mediji komentarisali su ovaj pomak kao "po~etak jedne nove ere u zemlji u kojoj dominiraju muškarci". Sama Bolaghi izjavila je kako }e njena nova pozicija svakako imati pozitivan efekat na položaj žena. No, Bolaghi nije prva profesionalna žena voza~ u Iranu. Jedna od naj~uvenijih je Zahra Lagarudi, jedna od prvih taksistkinja. Ona radi za žensku kompaniju Nesa Taxi Service u gradu Qom koja je po~ela sa radom u septembru. Vlasnica kompanije, Nayereh Aghaz, tako|e istiće agendu promovisanja ženskih prava. Tako usluge ove taksi kompanije mogu da koriste isklju~ivo žene, dok su od muškaraca "dozvoljeni" dje~aci do 12 godina. Aghaz se šali isti~u}i da dok žene i djeca uživaju pogodnosti taksi prevoza, muževi moraju da hodaju. Ovo je svakako prvi korak ka osvajanju socijalnog prostora, mada odeljenost i dalje opstaje. Naravno, celokupna pri~a je posledica borbe iranskih žena za ostvarenje sopstvenih prava i ukidanje niza besmislenih zabrana. Takvu situaciju, izme|u ostalog, ocrtava i ~injenica da je tek ove godine upu}en oficijelni predlog vladi od strane sportskih zvani~nika da se ženama dozvoli da prisustvuju fudbalskim utakmicama.